HRPRESUDA SUDA (prvo vijeće)

3. rujna 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka – Uredba (EU) 2016/679 – Članak 5. – Načela vezana uz obradu osobnih podataka – Članak 6. – Zakonitost obrade – Pravo društava – Direktiva (EU) 2017/1132 – Članak 14. – Dokumenti i podaci koje trgovačka društva moraju objavljivati – Pojam ‚osobe koje sudjeluju u upravljanju trgovačkim društvom, nadzoru nad njime ili kontroli trgovačkog društva’ – Stavljanje na raspolaganje javnosti osobnih podataka o dioničarima dioničkih društava – Manjinski dioničari”

U predmetu C‑798/24 [Jautiva](i),

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputila Satversmes tiesa (Ustavni sud, Latvija), odlukom od 14. studenoga 2024., koju je Sud zaprimio 19. studenoga 2024., u postupku

A i dr.,

uz sudjelovanje:

Latvijas Republikas Saeima,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: F. Biltgen, predsjednik vijeća, T. von Danwitz (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, A. Kumin, S. Gervasoni i M. Bošnjak, suci,

nezavisni odvjetnik: R. Norkus,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

– za osobu A i dr., L. Liepa, advokāts,

– za latvijsku vladu, J. Davidoviča i K. Pommere, u svojstvu agenata,

– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

– za finsku vladu, A. Laine, u svojstvu agenta,

– za švedsku vladu, C. Meyer‑Seitz, u svojstvu agenta,

– za norvešku vladu, K. E. M. Skjelland i B. Stankovic, u svojstvu agenata,

– za Europski parlament, G. Corstens, M. Migliorati i L. Ruppeka‑Rupeika, u svojstvu agenata,

– za Vijeće Europske unije, L. Bergere, N. Coghlan i A.-L. Meyer, u svojstvu agenata,

– za Europsku komisiju, A. Bouchagiar, H. Kranenborg, I. Naglis i M. Noll‑Ehlers, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 18. prosinca 2025.,

donosi sljedeću

Presudu

1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se, s jedne strane, na tumačenje članka 14. točke (d) podtočke ii. Direktive (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o određenim aspektima prava društava (SL 2017., L 169, str. 46.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/1151 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. (SL 2019., L 186, str. 80.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2017/1132), i na valjanost te odredbe s obzirom na članke 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) te, s druge strane, na tumačenje članka 5. stavka 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.; u daljnjem tekstu: OUZP).

2 Zahtjev je upućen u okviru ustavne tužbe koju su podnijele fizičke osobe koje osporavaju usklađenost nacionalnog propisa kojim se nalaže stavljanje na raspolaganje javnosti osobnih podataka o dioničarima dioničkih društava s Latvijas Republikas Satversmeom (Ustav Republike Latvije).

Pravni okvir

Pravo Unije

Povelja

3 Člankom 7. Povelje, naslovljenim „Poštovanje privatnog i obiteljskog života”, određuje se:

„Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.”

4 Člankom 8. Povelje, naslovljenim „Zaštita osobnih podataka”, propisuje se:

„1. Svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka.

2. Takvi podaci moraju se obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom. Svatko ima pravo na pristup prikupljenim podacima koji se na njega ili nju odnose i pravo na njihovo ispravljanje.

3. Poštovanje tih pravila podliježe nadzoru neovisnog tijela.”

5 Člankom 52. Povelje, naslovljenim „Opseg i tumačenje prava i načela”, u stavku 1. određuje se:

„Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.”

OUZP

6 U uvodnim izjavama 1. i 10. OUZP‑a navodi se:

„(1) Zaštita pojedinaca s obzirom na obradu osobnih podataka temeljno je pravo. Člankom 8. stavkom 1. [Povelje] te člankom 16. stavkom 1. [UFEU‑a] utvrđuje se da svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka.

[…]

(10) Kako bi se osigurala postojana i visoka razina zaštite pojedinaca te uklonile prepreke protoku osobnih podataka unutar Unije, razina zaštite prava i sloboda pojedinaca u vezi s obradom takvih podataka trebala bi biti jednaka u svim državama članicama. U čitavoj Uniji trebalo bi osigurati postojanu i homogenu primjenu pravila za zaštitu temeljnih prava i sloboda pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka. […]”

7 Na temelju članka 1. stavka 2., OUZP‑om se štite temeljna prava i slobode pojedinaca, a posebno njihovo pravo na zaštitu osobnih podataka.

8 U skladu s člankom 2. stavkom 1., OUZP se primjenjuje na obradu osobnih podataka koja se u cijelosti [ili djelomično] obavlja automatizirano te na neautomatiziranu obradu osobnih podataka koji čine dio sustava pohrane ili su namijenjeni biti dio sustava pohrane.

9 Člankom 4. OUZP‑a, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe:

1. ‚osobni podaci’ znači svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi […]; ‚pojedinac čiji se identitet može utvrditi’ jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca;

2. ‚obrada’ znači svaki postupak ili skup postupaka koji se obavljaju na osobnim podacima ili na skupovima osobnih podataka, bilo automatiziranim bilo neautomatiziranim sredstvima kao što su prikupljanje, bilježenje, organizacija, strukturiranje, pohrana, prilagodba ili izmjena, pronalaženje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom, širenjem ili stavljanjem na raspolaganje na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, ograničavanje, brisanje ili uništavanje;

[…]”

10 U članku 5. OUZP‑a, naslovljenom „Načela obrade osobnih podataka”, u stavku 1. navodi se:

„Osobni podaci moraju biti:

(a) zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika (‚zakonitost, poštenost i transparentnost’);

(b) prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe te se dalje ne smiju obrađivati na način koji nije u skladu s tim svrhama; daljnja obrada u svrhe arhiviranja u javnom interesu, u svrhe znanstvenog ili povijesnog istraživanja ili u statističke svrhe, u skladu s člankom 89. stavkom 1. ne smatra se neusklađenom s prvotnim svrhama (‚ograničavanje svrhe’);

(c) primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju (,smanjenje količine podataka’);

[…]”

11 Člankom 6. OUZP‑a, naslovljenim „Zakonitost obrade”, u stavcima 1. i 3. predviđa se:

„1. Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:

(a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha;

[…]

3. Pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka (c) i (e) utvrđuje se u:

(a) pravu Unije; ili

(b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.

Svrha obrade određuje se tom pravnom osnovom ili, u pogledu obrade iz stavka 1. točke (e), mora biti nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili izvršavanje službene ovlasti voditelja obrade. Ta pravna osnova može sadržavati posebne odredbe kako bi se prilagodila primjena pravila ove Uredbe, među ostalim opće uvjete kojima se uređuje zakonitost obrade od strane voditelja obrade, vrste podataka koji su predmet obrade, dotične ispitanike, subjekte kojima se osobni podaci mogu otkriti i svrhe u koje se podaci mogu otkriti, ograničavanje svrhe, razdoblje pohrane te aktivnosti obrade i postupke obrade, uključujući mjere za osiguravanje zakonite i poštene obrade, kao i za druge posebne situacije obrade kako je navedeno u poglavlju IX. Pravom Unije ili pravom države članice mora se ostvariti cilj od javnog interesa te ono mora biti razmjerno zakonitom cilju koji se želi postići.”

Direktiva 2017/1132

12 U uvodnim izjavama 7. i 8. Direktive 2017/1132 navodi se:

„(7) Koordiniranje nacionalnih odredaba koje se odnose na objavljivanje podataka, valjanost preuzetih obveza i ništavost dioničkih društava ili društava s ograničenom odgovornošću od posebne je važnosti, posebno u svrhu zaštite interesa trećih osoba.

(8) Osnovni dokumenti trgovačkog društva trebali bi biti objavljeni kako bi treće osobe mogle provjeriti njihove sadržaje i druge informacije koje se odnose na trgovačko društvo, posebno podatke o osobama koje su ovlaštene obvezati trgovačko društvo.”

13 U skladu s člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”:

„Ovom se Direktivom utvrđuju mjere u vezi sa sljedećim:

– koordinacijom zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članova društva i trećih osoba, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 54. drugog stavka Ugovora, u pogledu osnivanja dioničkih društava te održavanja i promjene njihova temeljnog kapitala, a s ciljem da se ti zaštitni mehanizmi učine istovjetnima;

– koordinacijom zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članova društva i trećih osoba, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 54. drugog stavka Ugovora, u pogledu objavljivanja podataka, valjanosti preuzetih obveza i ništavosti dioničkih društava ili društava s ograničenom odgovornošću, a s ciljem da se ti zaštitni mehanizmi učine istovjetnima;

[…]”

14 Člankom 4. navedene direktive, naslovljenim „Obvezne informacije koje se moraju navesti u statutu ili aktu o osnivanju ili u zasebnim dokumentima”, određuje se:

„U statutu ili u aktu o osnivanju ili u zasebnom dokumentu koji je objavljen u skladu s postupkom utvrđenim u zakonodavstvu svake države članice u skladu s člankom 16. navode se barem sljedeće informacije:

[…]

(i) identitet fizičkih ili pravnih osoba, društava ili poduzeća koji su potpisali ili u čije ime je potpisan statut ili akt o osnivanju ili, ako društvo nije bilo osnovano istodobno, nacrti navedenih dokumenata;

[…]”

15 Člankom 13. te direktive, naslovljenim „Područje primjene”, propisuje se:

„Mjere koordiniranja propisane ovim odjeljkom i odjeljkom 1.A primjenjuju se na zakone i druge propise država članica koji se odnose na vrste trgovačkih društava navedene u Prilogu II. i, ako je navedeno, na vrste trgovačkih društava navedene u prilozima I. i II. A.”

16 Prilog II. Direktivi 2017/1132, u kojem se navode vrste društava iz, među ostalim, njezina članka 13., za Latviju upućuje na „akciju sabiedrība, sabiedrība ar ierobežotu atbildību, komanditsabiedrība”, odnosno dionička društva, društva s ograničenom odgovornošću i komanditna društva.

17 Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Dokumenti i podaci koje trgovačka društva moraju objavljivati”, određuje se:

„Države članice poduzimaju mjere potrebne za osiguranje obveznog objavljivanja barem sljedećih dokumenata i podataka od strane trgovačkih društava:

(a) akta o osnivanju te, ako je sadržan u zasebnom aktu, statuta;

[…]

(d) imenovanja, prestanka obavljanja funkcije i podataka o osobama koje kao tijelo osnovano u skladu sa zakonom, ili kao članovi takvog tijela:

i. su ovlaštene zastupati trgovačko društvo u poslovanju s trećim osobama te u pravnim postupcima; iz objave treba biti očito mogu li osobe koje su ovlaštene zastupati društvo to činiti samostalno ili trebaju djelovati zajednički,

ii. sudjeluju u upravljanju trgovačkim društvom, nadzoru nad njime ili kontroli trgovačkog društva;

[…]”

18 Člankom 16. stavkom 3. navedene direktive predviđa se:

„Države članice osiguravaju da se objavljivanje dokumenata i informacija iz članka 14. provodi tako što ih se čini javno dostupnim u [središnjem registru, trgovačkom registru ili registru trgovačkih društava]. […]”

19 Članak 64. stavak 3. i članak 95. stavak 2. te direktive odnose se na obveze upravnog ili upravljačkog tijela društva prema glavnoj skupštini u pogledu financijske pomoći koju društvo odobrava pri stjecanju vlastitih dionica od strane treće osobe i u vezi sa spajanjem preuzimanjem.

Direktiva 2015/849

20 Člancima 11. i 13. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2024/1640 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. svibnja 2024. (SL 2024./1640, L) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2015/849), pojašnjavaju se mjere dubinske analize stranke koje obveznici moraju primijeniti.

21 Člankom 30. stavkom 5. Direktive 2015/849 propisuje se:

„Države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne:

[…]

Osobama iz točke (c) dopušta se pristup barem informacijama o imenu, mjesecu i godini rođenja, zemlji boravišta i državljanstvu stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži.”

Latvijsko pravo

Ustav Republike Latvije

22 Člankom 96. Ustava Republike Latvije utvrđuje se, među ostalim, pravo na poštovanje privatnog života. Prema sudskoj praksi Satversmes tiese (Ustavni sud, Latvija), doseg tog članka proteže se na zaštitu osobnih podataka.

Trgovački zakonik

23 Člankom 8. Komerclikumsa (Trgovački zakonik) naslovljenim „Sadržaj upisa u trgovački registar” u stavku 3. točkama 3. i 4. propisuje se:

„(3) Podaci o društvu kapitala koje treba upisati u trgovački registar navedeni su u nastavku:

[…]

3. ime, prezime, osobni identifikacijski broj (ako ne postoji osobni identifikacijski broj, datum rođenja, broj i datum izdavanja identifikacijske isprave, zemlja i tijelo koje ju je izdalo) i dužnost članova uprave društva kapitala i članova nadzornog odbora (ako društvo kapitala ima takav odbor);

4. ovlast članova uprave da pojedinačno ili zajednički preuzimaju obveze za trgovačko društvo;

[…]

24 Članak 12. tog zakonika, naslovljen „Objavljivanje u trgovačkom registru”, glasi kako slijedi:

„(1) Upisi u trgovački registar proizvode učinke na treće osobe od trenutka njihove objave. […]

[…]”

25 Člankom 235. navedenog zakonika, naslovljenim „Informacije koje se upisuju u registar dioničara”, određuje se:

„1. Pri svakom upisu u registar dioničara navodi se naziv trgovačkog društva, registracijski broj, registrirano sjedište i, prema potrebi, informacije o tome vodi li se u odnosu na to trgovačko društvo stečajni postupak ili postupak u slučaju insolventnosti te naziv dokumenta ,Upis u registar dioničara’ i mora sadržavati sljedeće informacije:

1) referentni broj i datum upisa;

2) referentni broj registracije, uzastopnim numeriranjem od prvog upisa u registar dioničara;

3) referentne brojeve koji se odnose na dionice;

4) podatke o dioničarima:

a) za fizičku osobu, ime, prezime, osobni identifikacijski broj (ako ne postoji osobni identifikacijski broj, datum rođenja, broj i datum izdavanja identifikacijske isprave, zemlju i tijelo koje ju je izdalo) i adresu putem koje je moguće kontaktirati osobu,

b) za pravne osobe i društva osoba: naziv, registracijski broj i registrirano sjedište;

5) dioničarevu adresu elektroničke pošte ako je zatražio da društvo tim putem komunicira s njime;

6) kategoriju, broj i nominalnu vrijednost dionica svakog dioničara te s njima povezan broj glasova;

7) status u vezi s plaćanjem dionica;

8) zajedničkog predstavnika dioničarâ, imenovanoga u skladu s postupkom predviđenim u članku 157. ovog zakonika, uz navođenje informacija iz stavka 1. točaka 4. i 5. ovog članka;

9) informacije o dionicama koje je steklo samo društvo u okviru kojih se navode razlozi njihova stjecanja.

[…]”

26 U skladu s člankom 268. tog zakonika, naslovljenim „Ovlasti glavne skupštine dioničara”:

„(1) Jedino glavna skupština dioničara ima pravo donositi odluke o:

1. godišnjim financijskim izvještajima društva;

2. korištenju dobiti iz prethodne financijske godine;

3. izboru i razrješenju članova nadzornog odbora, revizora i likvidatora;

4. podnošenju tužbi protiv članova uprave i nadzornog odbora te protiv revizora ili odricanju od takvih postupaka te imenovanju zastupnika društva za pokretanje postupaka protiv članova nadzornog odbora;

[…]

6. izmjenama statuta društva;

7. povećanju ili smanjenju temeljnog kapitala;

8. izdavanju i konverziji vrijednosnih papira trgovačkog društva i središnjeg depozitorija vrijednosnih papira u koji su upisane nematerijalizirane dionice društva;

9. određivanju naknada za rad članova nadzornog odbora i revizora;

10. prekidu, nastavku, obustavi ili obnovi poslovanja društva ili pak reorganizaciji društva;

11. općim načelima, vrstama i kriterijima za određivanje naknada za rad članova uprave i nadzornog odbora;

12. dodjeli dionica društva zaposlenicima i članovima uprave i nadzornog odbora.

(2) Glavna skupština dioničara donosi odluke o drugim pitanjima samo ako je to propisano zakonom.”

Zakon o sudskom registru

27 Članak 4.¹⁰ likumsa „Par Latvijas Republikas Uzņēmumu reģistru” (Zakon o sudskom registru Republike Latvije, u daljnjem tekstu: Zakon o sudskom registru) naslovljen „Pravo na pristup informacijama iz sudskog registra” u petom stavku glasi kako slijedi:

„Sudski registar besplatno pruža uvid u informacije i dokumente iz javnog dijela registracijskog dosjea (članak 4.¹⁵ prvi stavak) prijenosom podataka na internetu (uključujući skupni prijenos podataka).”

28 Člankom 4.¹¹ tog zakona, naslovljenim „Informacije koje se objavljuju na internetskoj stranici sudskog registra”, u prvom stavku točki 2. propisuje se:

„Sudski registar neregistriranim korisnicima osigurava javni pristup sljedećim najnovijim (ažuriranim) informacijama na svojoj internetskoj stranici o pravnim osobama i pravnim činjenicama upisanima u registre koji se vode u okviru sudskog registra:

[…]

2. druge informacije upisane u registar.”

29 Člankom 4.¹⁵ navedenog zakona, naslovljenim „Javni i nejavni dio registracijskog dosjea”, određuje se:

„Javni dio registracijskog dosjea obuhvaća:

[…]

2. druge informacije upisane u registar:

[…]

b) informacije iz upisa u registar članova (dioničara) društva kapitala koje se odnose na članove (dioničare) tog društva […]

3. sljedeće dokumente koji su dio registracijskog dosjea:

a) u trgovačkom registru – […] upis u registar članova (dioničara), […]

Dokumenti i informacije koji su dio registracijskog dosjea, a nisu navedeni u stavku 1. ovog članka unose se u nejavni dio registracijskog dosjea.

Kad upis u registar ili registrirana informacija dobiju status ograničeno dostupnih informacija ili se zakonodavstvom ograniči njihova dostupnost javnosti, unose se u nejavni dio registracijskog dosjea.

Informacije i dokumenti iz nejavnog dijela registracijskog dosjea (stavci drugi i treći ovog članka) predstavljaju ograničeno dostupne informacije koje se mogu pružiti represivnim tijelima radi izvršavanja zadaća koje su konkretno određene u zakonima i propisima kao i, bez ikakvog ograničenja, [Finanšu izlūkošanas dienestsu (Financijsko‑obavještajna služba)] te tijelima koja provode nadzor i kontrolu u području sprečavanja pranja novca te financiranja terorizma i širenja oružja, s tim da su druga tijela dužna podnijeti obrazloženi zahtjev. Pojedinci mogu zahtijevati pristup informacijama i dokumentima iz nejavnog dijela registracijskog dosjea u skladu s postupkom u okviru kojeg se traži pružanje ograničeno dostupnih informacija, predviđenim [Informācijas atklātības likumsom (Zakon o slobodi pristupa informacijama)].”

Zakon o sprečavanju pranja novca

30 Članak 5.¹ Noziedzīgi iegūtu līdzekļu legalizācijas un terorisma un proliferācijas finansēšanas novēršanas likumsa (Zakon o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma i širenja oružja, u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju pranja novca), naslovljen „Mogućnost pristupa informacijama iz informacijskih sustava Republike Latvije potrebnima za ispunjavanje zakonskih zahtjeva”, u stavku 1. navodi:

„Kako bi ispunili obveze koje imaju na temelju ovog zakona, obveznici i tijela koja provode nadzor i kontrolu imaju pravo na internetu zatražiti i dobiti evidencije i informacije o članovima i stvarnim vlasnicima koji se nalaze u registrima koje vodi Sudski registar Republike Latvije, pohranjivati i na druge načine obrađivati te informacije kako bi ocijenili podatke o stranci i njezinim poslovnim partnerima i potrebu prijavljivanja sumnjive transakcije Financijsko‑obavještajnoj službi ili suzdržavanja od provođenja takve transakcije kao i utvrđivanja vodi li se protiv stranke postupak za slučaj nesolventnosti pravnih osoba ili predstečajni postupak.”

Zakon o međunarodnim i nacionalnim sankcijama

31 Člankom 5. Starptautisko un Latvijas Republikas nacionālo sankciju likumsa (Zakon o međunarodnim i nacionalnim sankcijama Republike Latvije, u daljnjem tekstu: Zakon o međunarodnim i nacionalnim sankcijama), naslovljenim „Financijska ograničenja”, propisuje se:

„Ako se nacionalnim sankcijama sankcioniranoj osobi nameću financijska ograničenja, sve osobe u okviru svoje nadležnosti dužne su odmah i bez prethodne obavijesti:

1. zamrznuti sva financijska sredstva i gospodarske izvore koji su izravno ili neizravno, u cijelosti ili djelomično, u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom sankcionirane osobe, uključujući treće osobe koje djeluju u njezino ime ili prema njezinim uputama;

2. ne stavljati na raspolaganje financijska sredstva i gospodarske izvore, izravno ili neizravno, sankcioniranoj osobi, uključujući treće strane koje djeluju u njezino ime, prema njezinim uputama ili u njezinu korist;

3. ne stavljati na raspolaganje financijska sredstva i gospodarske izvore, izravno ili neizravno, sankcioniranoj osobi, uključujući treće strane koje djeluju u njezino ime, prema njezinim uputama ili u njezinu korist.”

Glavni postupak i prethodna pitanja

32 Sedamnaest fizičkih osoba podnijelo je Satversmes tiesi (Ustavni sud), sudu koji je uputio zahtjev, tužbu radi osporavanja usklađenosti s člankom 96. Ustava Republike Latvije, kojim se jamči pravo na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka, nacionalnog propisa, odnosno članka 4.¹⁵ prvog stavka točke 2. podtočke b) Zakona o registru trgovačkih društava u vezi s člankom 4.¹⁰ petim stavkom tog zakona i člankom 235. stavkom 1. Trgovačkog zakonika.

33 Na temelju tog propisa određene informacije o dioničarima dioničkih društava stavljaju se na raspolaganje javnosti. Ako je takav dioničar fizička osoba, te informacije uključuju ime, prezime, osobni identifikacijski broj ili, ako takav broj ne postoji, datum rođenja, broj i datum izdavanja identifikacijske isprave, zemlju i tijelo izdavanja te adresu na kojoj se dioničara može kontaktirati. Usto, i neovisno o tome je li dioničar fizička osoba, navedene informacije uključuju i adresu elektroničke pošte dioničara kada je on zatražio da se njome koristi društvo u kojem ima dionice kako bi s njim komuniciralo, kategoriju, broj i nominalnu vrijednost njegovih dionica te broj glasova koji su s njima povezani. Iste su informacije dostupne na internetu i skupno ih može prenijeti, među ostalim, svaki neidentificirani korisnik, kako je predviđeno člankom 4.¹¹ prvim stavkom točkom 2. Zakona o sudskom registru.

34 Tužitelji iz glavnog postupka manjinski su dioničari dioničkog društva. Tvrde da latvijski zakonodavac nije ispitao ni opravdao potrebu otkrivanja predmetnih informacija javnosti, pri čemu valja pojasniti da nakon njihove objave nije moguće nikakvo ograničenje njihove daljnje uporabe i da postoji visok rizik da će se one koristiti u nepoštene svrhe. U svakom slučaju, tvrde da je s obzirom na presudu od 22. studenoga 2022., Luxembourg Business Registers (C‑37/20 i C‑601/20, EU:C:2022:912, u daljnjem tekstu: presuda Luxembourg Business Registers), otkrivanje tih informacija neopravdano i neproporcionalno, uzimajući u obzir činjenicu da tužitelji iz glavnog postupka nisu ni stvarni vlasnici predmetnog društva ni članovi njegovih upravljačkih tijela i da nemaju ni pravo ni mogućnost izvršavanja kontrole nad njim.

35 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev dvoji, s jedne strane, o tome zahtijeva li se objava osobnih podataka o kojima je riječ u postupku pred njim na temelju Direktive 2017/1132, a osobito njezina članka 14. točke (d) podtočke ii., koji se odnosi na dokumente ili podatke o osobama koje sudjeluju u upravljanju, nadzoru ili kontroli društva. Ako bi to bio slučaj, taj sud smatra da bi bilo potrebno provjeriti valjanost takve obveze objave s obzirom na članke 7. i 8. Povelje.

36 S druge strane, taj sud dvoji o tome može li država članica, a da pritom ne povrijedi odredbe OUZP‑a, osobito članak 5. stavak 1. i odredbe Povelje, u svojem nacionalnom pravu propisati takvu obvezu objave kako bi se ostvarili ciljevi poput onih koje je istaknula Latvijas Republikas Saeima (Latvijski parlament), odnosno, kao prvo, osigurati transparentno poslovno okruženje i zaštititi interese trećih osoba, kao drugo, spriječiti pranje novca i financiranje terorizma te širenje oružja za masovno uništenje i, kao treće, pružiti informacije potrebne za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Unije. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da pristup predmetnim podacima ne ovisi o ispunjenju nijednog uvjeta poput, među ostalim, dokazivanja legitimnog interesa.

37 U tim je okolnostima Satversmes tiesa (Ustavni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. Treba li izričaj ‚osobama koje sudjeluju u upravljanju trgovačkim društvom, nadzoru nad njime ili kontroli trgovačkog društva’ iz članka 14. točke (d) [Direktive 2017/1132] tumačiti na način da se odnosi na svakog dioničara dioničkog društva tako da je država članica obvezna osigurati objavu informacija o svakom dioničaru dioničkog društva čineći ih dostupnima javnosti objavom u registru u skladu s člankom 16. stavkom 3. te direktive?

2- U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, je li članak 14. točka (d) podtočka ii. Direktive 2017/1132, u mjeri u kojoj se njime propisuje objavljivanje informacija o svakom dioničaru dioničkog društva, valjan s obzirom na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje i pravo na zaštitu osobnih podataka zajamčeno njezinim člankom 8.?

3. Treba li članak 5. stavak 1. točku (b) [OUZP‑a] tumačiti na način da se obrada osobnih podataka dioničara dioničkog društva može provoditi u svrhu, kao prvo, osiguranja transparentnog poslovnog okruženja i zaštite interesa trećih osoba, kao drugo, sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma i širenja oružja te, kao treće, pružanja informacija potrebnih za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Unije?

4. Dopušta li se načelima utvrđenima u članku 5. stavku 1. [OUZP‑a] da država članica u prethodno navedene svrhe predvidi nacionalni propis na temelju kojeg svaka osoba može dobiti osobne podatke svakog dioničara dioničkog društva bez obveze dokazivanja postojanja legitimnog interesa u tom pogledu?”

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

38 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. točku (d) Direktive 2017/1132 tumačiti na način da se njime zahtijeva objava informacija koje se odnose na sve dioničare društava iz te odredbe, uključujući manjinske dioničare takvih društava.

39 Na temelju navedene odredbe, koja se primjenjuje na društva iz članka 13. Direktive 2017/1132, odnosno, među ostalim, ona nabrojena u njezinu Prilogu II., države članice moraju poduzeti mjere potrebne za osiguranje da ta trgovačka društva obvezno objave barem dokumente i podatke u vezi s imenovanjem, prestankom obavljanja funkcije i podatke o osobama koje su, kao tijelo osnovano u skladu sa zakonom ili članovi takvog tijela, ovlaštene zastupati trgovačko društvo u poslovanju s trećim osobama te u pravnim postupcima, ili koje sudjeluju u upravljanju trgovačkim društvom, nadzoru nad njime ili kontroli trgovačkog društva.

40 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, izrazi odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 18. siječnja 1984., Ekro, 327/82, EU:C:1984:11, t. 11. i od 18. prosinca 2025., Slagelse Almennyttige Boligselskab, Afdeling Schackenborgvænge, C‑417/23, EU:C:2025:1017, t. 76.).

41 Kad je riječ o tekstu članka 14. točke (d) Direktive 2017/1132, valja istaknuti da se ta odredba ne odnosi izričito ni na dioničare ni na glavnu skupštinu dioničara. Usto navedena odredba upućuje na „imenovanj[e]”, „prestan[ak] obavljanja funkcije” i „poda[tke] o” osobama koje su, kao tijelo osnovano u skladu sa zakonom ili članovi takvog tijela, ovlaštene zastupati trgovačko društvo u poslovanju s trećim osobama te u pravnim postupcima ili sudjeluju u upravljanju trgovačkim društvom, nadzoru nad njime ili kontroli trgovačkog društva. Međutim, kao što su latvijska i poljska vlada, Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija istaknuli u svojim pisanim očitovanjima, dioničari društva ne imenuju se na funkciju niti se s nje razrješavaju. Naime, njihov status proizlazi samo iz njihova udjela u temeljnom kapitalu nekog trgovačkog društva, odnosno iz njihova prava vlasništva nad dionicama koje je to društvo izdalo te se u tom pogledu razlikuje od statusa osoba koje su imenovane za sudjelovanje u upravnim i upravljačkim tijelima navedenog društva i zastupanje tog društva u njegovim odnosima s trećim osobama.

42 Što se tiče pozadine te odredbe, valja utvrditi da nekoliko odredbi Direktive 2017/1132, poput članka 64. stavka 3. i članka 95. stavka 2. te direktive, odražava terminološku razliku koju je zakonodavac Unije napravio između upravnih i upravljačkih tijela, s jedne strane, i glavne skupštine dioničara, s druge strane. Tako, iako ta glavna skupština ima određene ovlasti odlučivanja, one nisu iste prirode kao ovlasti koje izvršavaju upravna i upravljačka tijela trgovačkog društva, tako da se niti akti navedene glavne skupštine niti akti njezinih članova putem nje ne mogu kvalificirati kao „sudjelovanje” u smislu članka 14. točke (d) podtočke ii. navedene direktive.

43 Usto, iako se člankom 14. točkom (a) Direktive 2017/1132, koji treba tumačiti u vezi s njezinim člankom 4. točkom (i), zahtijeva objava akta o osnivanju i statuta dioničkog društva, pri čemu se u tim dokumentima mora navesti identitet njihovih potpisnika koji mogu uključivati prvotne dioničare tog društva, nijednom se odredbom te direktive ne zahtijeva izričito objava u slučaju kasnije promjene strukture dioničara takvog trgovačkog društva.

44 Kada je riječ o zadanim ciljevima Direktive 2017/1132, iz uvodnih izjava 7. i 8. i članka 1. te direktive proizlazi da je svrha objavljivanja koje je njome propisano zaštititi, osobito, interese trećih u odnosu na dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću jer kao jamstvo trećima služi samo njihova imovina. U tu bi svrhu osnovni dokumenti trgovačkog društva trebali biti objavljeni kako bi treće strane mogle provjeriti njihove sadržaje i druge informacije koje se odnose na trgovačko društvo, posebno pojedinosti o osobama koje su ovlaštene obvezati trgovačko društvo (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2024., Agencija po vpisvanijata, C‑200/23, EU:C:2024:827, t. 77.).

45 Usto, cilj je navedene direktive zajamčiti pravnu sigurnost u odnosima između društava i trećih s obzirom na jačanje trgovine između država članica nakon stvaranja unutarnjeg tržišta. U tom je smislu bitno da svatko tko želi uspostaviti i održavati poslovne odnose s društvima sa sjedištem u drugim državama članicama može na jednostavan način saznati osnovne podatke o strukturi trgovačkih društava i ovlastima osoba koje su ih ovlaštene zastupati, što nalaže da svi relevantni podaci budu izričito navedeni u registru iz članka 16. stavka 3. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2024., Agencija po vpisvanijata, C‑200/23, EU:C:2024:827, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

46 Međutim, u ovom se slučaju ne čini da je objava podataka koji se odnose na sve dioničare dioničkih društava, a osobito na njihove manjinske dioničare, korisna s obzirom na cilj zaštite interesa trećih osoba i pravne sigurnosti te se stoga ne može opravdati tim ciljem. Naime, s obzirom na to da manjinski dioničari u načelu nisu ovlašteni zastupati dioničko društvo niti ga obvezati prema trećima, za razliku od članova upravnih i upravljačkih tijela takvog društva, podaci koji se odnose na sve te dioničare nisu relevantni za te treće osobe.

47 Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. točku (d) Direktive 2017/1132 treba tumačiti na način da se njime ne zahtijeva objava informacija koje se odnose na sve dioničare trgovačkih društava iz te odredbe, uključujući manjinske dioničare takvih društava.

Drugo pitanje

48 S obzirom na odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

Treće i četvrto pitanje

49 Tim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 5. i 6. OUZP‑a, u vezi s člancima 7. i 8. Povelje, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se nalaže stavljanje na raspolaganje javnosti osobnih podataka o svim dioničarima dioničkih društava, uključujući manjinske dioničare, koji se odnose na identitet svakog od tih dioničara, njegove podatke za kontakt, kategoriju, broj i nominalnu vrijednost dionica koje ima kao i broj glasova povezanih s tim dionicama, radi osiguranja transparentnog poslovnog okruženja kako bi se zaštitili interesi trećih osoba, spriječilo pranje novca i financiranje terorizma, širenje oružja za masovno uništenje te pružile informacije potrebne za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Unije, kada pristup tim podacima ne ovisi o ispunjenju nijednog uvjeta poput, među ostalim, dokazivanja legitimnog interesa.

50 Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu sa zadanim ciljem OUZP‑a, kao što to proizlazi iz njegova članka 1. i uvodnih izjava 1. i 10., među ostalim, osiguranja visoke razine zaštite temeljnih prava i sloboda pojedinaca, osobito njihova prava na poštovanje privatnog života u vezi s obradom osobnih podataka, utvrđenog u članku 8. stavku 1. Povelje i članku 16. stavku 1. UFEU‑a, svaka obrada osobnih podataka mora, među ostalim, biti u skladu s načelima koja se odnose na obradu takvih podataka, koja su navedena u članku 5. OUZP‑a, i ispunjavati uvjete zakonitosti spomenute u njegovu članku 6. (vidjeti u tom smislu presude od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 21. i 22. i od 3. travnja 2025., Ministerstvo zdravotnictví (Podaci o zastupniku pravne osobe), C‑710/23, EU:C:2025:231, t. 29. i 33.).

51 U tom pogledu valja istaknuti da je člankom 5. stavkom 1. točkom (a) OUZP‑a propisano da osobni podaci moraju biti zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika.

52 Usto, u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (b) OUZP‑a, u kojem se navodi načelo ograničavanja svrhe obrade osobnih podataka, takvi podaci moraju biti, s jedne strane, prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe te se dalje ne smiju obrađivati na način koji nije u skladu s tim svrhama. Prema sudskoj praksi Suda, to načelo najprije podrazumijeva to da se svrhe obrade utvrde najkasnije u vrijeme prikupljanja osobnih podataka, zatim da su svrhe te obrade jasno navedene i, naposljetku, da svrhe navedene obrade jamče, među ostalim, zakonitu obradu tih podataka, u smislu članka 6. stavka 1. OUZP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., Digi, C‑77/21, EU:C:2022:805, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

53 Naposljetku, na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) OUZP‑a, u kojem je utvrđeno načelo smanjenja količine podataka, ti podaci moraju biti primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju. To je načelo izraz načela proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

54 Kad je riječ o uvjetima zakonitosti obrade, članak 6. stavak 1. prvi podstavak OUZP‑a predviđa iscrpan i ograničen popis slučajeva u kojima se obrada osobnih podataka može smatrati zakonitom. Dakle, da bi se mogla smatrati zakonitom, obrada mora biti obuhvaćena jednim od slučajeva predviđenih tom odredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

55 U skladu s člankom 6. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (a) OUZP‑a, obrada osobnih podataka zakonita je ako i u onoj mjeri u kojoj je ispitanik dao privolu za nju u jednu ili više posebnih svrha. Ako takva privola nije dana uopće ili nije dana dobrovoljno, posebno, informirano i nedvosmisleno, izjavom ili jasnom potvrdnom radnjom, u smislu članka 4. točke 11. OUZP‑a, takva je obrada ipak opravdana ako ispunjava jedan od zahtjeva nužnosti sadržanih u članku 6. stavku 1. prvom podstavku točkama (b) do (f) OUZP‑a. U tom kontekstu, opravdanja sadržana u potonjoj odredbi, u dijelu u kojem omogućuju ozakonjenje obrade osobnih podataka izvršene bez ispitanikove privole, moraju se tumačiti usko (presuda od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 26. i 27. i navedena sudska praksa).

56 Usto, prema sudskoj praksi Suda, ako je moguće utvrditi da je obrada osobnih podataka nužna s obzirom na jedno od opravdanja sadržanih u članku 6. stavku 1. prvom podstavku točkama (b) do (f) OUZP‑a, više nije potrebno utvrditi je li ta obrada obuhvaćena i nekim od preostalih opravdanja (presuda od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 28. i navedena sudska praksa).

57 U ovom je slučaju nesporno da se informacije o kojima je riječ u glavnom postupku odnose na pojedince čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi i da ih stoga treba kvalificirati kao osobne podatke u smislu članka 4. točke 1. OUZP‑a. Također je nesporno da se te informacije obrađuju u smislu članka 4. točke 2. OUZP‑a jer su stavljene na raspolaganje javnosti i da je ta obrada, koja je automatizirana, obuhvaćena materijalnim područjem primjene OUZP‑a na temelju njegova članka 2. stavka 1.

58 Usto, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 43. svojeg mišljenja, obrada podataka o kojima je riječ u glavnom postupku nalaže se nacionalnim propisom i stoga je treba ispitati s obzirom na članak 6. stavak 1. prvi podstavak točku (c) OUZP‑a, prema kojem je obrada zakonita ako je i u mjeri u kojoj je „nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade”.

59 U članku 6. stavku 3. OUZP‑a pojašnjava se, među ostalim, da se u tom slučaju obrada mora temeljiti na pravu Unije ili pravu države članice kojem podliježe voditelj obrade te da se svrha obrade mora odrediti tom pravnom osnovom. Ona mora odgovarati cilju od javnog interesa i biti razmjerna zakonitom cilju koji se želi postići. Budući da su ti zahtjevi odraz zahtjeva koji proizlaze iz članka 52. stavka 1. Povelje, treba ih tumačiti s obzirom na potonju odredbu (vidjeti u tom smislu presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 69. i od 4. listopada 2024., Agencija po vpisvanijata, C‑200/23, EU:C:2024:827, t. 104.).

60 U tom pogledu valja navesti da temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka, zajamčena člancima 7. i 8. Povelje, nisu apsolutna prava, nego ih treba sagledavati u kontekstu njihove funkcije u društvu i dovesti u ravnotežu s drugim temeljnim pravima. Dakle, ograničenja je moguće uvesti pod uvjetom da su, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, predviđena zakonom i da poštuju bit temeljnih prava i načelo proporcionalnosti (presude od 22. lipnja 2021., Latvijas Republikas Saeima (Kazneni bodovi), C‑439/19, EU:C:2021:504, t. 105., od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 70. i od 4. listopada 2024., Bezirkshauptmannschaft Landeck (Pokušaj pristupa osobnim podacima pohranjenima na mobilnom telefonu), C‑548/21, EU:C:2024:830, t. 85. i navedena sudska praksa).

61 U tom pogledu valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi, proporcionalnost mjera iz kojih proizlazi zadiranje u prava zajamčena u člancima 7. i 8. Povelje zahtijeva poštovanje ne samo zahtjeva prikladnosti i nužnosti već i onoga u vezi s proporcionalnosti tih mjera u odnosu na zadani cilj (presuda Luxembourg Business Registers, t. 63. i navedena sudska praksa).

62 Konkretnije, izuzeća od zaštite osobnih podataka kao i njezina ograničenja moraju se kretati u granicama onoga što je strogo nužno, pri čemu kada postoji izbor između više prikladnih mjera za ostvarenje željenih legitimnih ciljeva, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću mjeru. Usto, cilj u općem interesu ne može se postići a da se u obzir ne uzme činjenica da se on mora pomiriti s temeljnim pravima na koja se odabrana mjera odnosi i tako da se pravilno odvagnu cilj u općem interesu, s jedne strane, i predmetna prava, s druge strane, kako bi se osiguralo da nepovoljnosti uzrokovane tom mjerom nisu neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići. Tako mogućnost opravdanja ograničenja prava zajamčenih u člancima 7. i 8. Povelje treba ocijeniti tako da se odmjeri ozbiljnost zadiranja koje takvo ograničenje podrazumijeva i provjeri da je važnost cilja od općeg interesa koji se nastoji postići tim ograničenjem proporcionalna toj ozbiljnosti (presuda Luxembourg Business Registers, t. 64. i navedena sudska praksa).

63 Usto, da bi ispunio uvjet proporcionalnosti, predmetni propis koji sadržava zadiranje mora imati jasna i precizna pravila kojima se uređuje doseg i primjena u njemu predviđene mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da dotične osobe raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu njihovih osobnih podataka od rizika zlouporabe. On mora osobito navoditi u kojim se okolnostima i pod kojim uvjetima mjera kojom se predviđa obrada takvih podataka može donijeti, jamčeći time da će zadiranje biti ograničeno na ono što je strogo nužno (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

64 U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, kao prvo, ispunjava li nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku načelo ograničenja svrhe, navedeno u članku 5. stavku 1. točki (b) OUZP‑a, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 52. ove presude, i jesu li svrhe obrade utvrđene u relevantnoj pravnoj osnovi, u smislu članka 6. stavka 3. OUZP‑a. Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 45. svojeg mišljenja, u tom je pogledu važno da se dotična svrha ili svrhe mogu utvrditi s dovoljnom sigurnošću iz predmetnog teksta zakonodavstva ili njegova zakonodavnog konteksta.

65 Kao drugo, valja provjeriti ispunjava li ta pravna osnova druge zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 3. OUZP‑a i članka 52. stavka 1. Povelje, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu navedenu u točkama 59. do 63. ove presude i uzimajući u obzir ozbiljnost zadiranja u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje koje proizlazi iz navedene pravne osnove.

66 Iako je u konačnici na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li ispunjeni ti drugi uvjeti, na Sudu je da, kada odlučuje o zahtjevu za prethodnu odluku, tom sudu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi i da, prema potrebi, pruži pojašnjenja koja će taj sud usmjeriti u njegovu ispitivanju (vidjeti u tom smislu presude od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 36. i navedenu sudsku praksu i od 9. siječnja 2025., Mousse, C–394/23, EU:C:2025:2, t. 51.).

67 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, dostavljanje osobnih podataka trećoj osobi, uključujući stavljanje na raspolaganje takvih podataka, predstavlja zadiranje u temeljna prava propisana člancima 7. i 8. Povelje, neovisno o kasnijem korištenju dostavljenim informacijama. U tom je pogledu nevažno imaju li dotične informacije o privatnom životu osjetljiv karakter, odnosno jesu li zainteresirane osobe zbog tog zadiranja pretrpjele eventualne neugodnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 96. i navedenu sudsku praksu i presudu Luxembourg Business Registers, t. 39.).

68 U ovom slučaju, iako nacionalni propis o kojemu je riječ u glavnom postupku detaljno nabraja osobne podatke koji se moraju staviti na raspolaganje javnosti, tako da je zadiranje koje iz toga proizlazi predviđeno zakonom, potrebno je još, s jedne strane, odrediti ozbiljnost tog zadiranja i, s druge strane, ispitati je li važnost ciljeva u općem interesu koji se navodno žele postići povezana s tom ozbiljnošću (vidjeti u tom smislu presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 98.).

69 Tako, s jedne strane, kada je riječ o ozbiljnosti takvog zadiranja, među ostalim treba uzeti u obzir prirodu predmetnih osobnih podataka, osobito njihovu potencijalnu osjetljivost, kao i prirodu i konkretne modalitete njihove obrade, osobito broj osoba koje imaju pristup tim podacima i modalitete pristupa potonjima (presuda od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 99. i navedena sudska praksa).

70 U ovom slučaju valja istaknuti da, s obzirom na to da se podaci stavljeni na raspolaganje javnosti osobito odnose na identitet svakog dioničara, njegove podatke za kontakt, kategoriju, broj i nominalnu vrijednost dionica koje ima i na broj glasova povezanih s tim dionicama, takvi podaci mogu omogućiti izradu profila koji se odnosi, među ostalim, na imovinsko stanje dotične osobe kao i na gospodarske sektore i konkretne poduzetnike u koje ona ulaže (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 41.).

71 Tome se dodaje činjenica da je takvom stavljanju na raspolaganje tih podataka svojstveno to da su oni dostupni potencijalno neograničenom broju osoba, tako da njihova obrada može osobama koje se – zbog razloga koji nemaju veze s ciljem koji se ostvaruje tom mjerom – pokušavaju informirati posebice o materijalnoj i financijskoj situaciji takvog dioničara omogućiti slobodan pristup tim podacima. Ta je mogućnost još i jednostavnija kada se predmetni podaci mogu konzultirati na internetu (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

72 Usto, potencijalne posljedice za ispitanike koje proizlaze iz eventualne zlouporabe njihovih podataka pogoršane su činjenicom da, kada se jednom stave na raspolaganje javnosti, te podatke ne samo da je moguće slobodno konzultirati, već ih je moguće i spremiti i distribuirati, te da u slučaju takvih uzastopnih obrada postaje još teže, pa čak i nemoguće, da se ti ispitanici učinkovito brane od zlouporaba (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 43.).

73 Stoga, iako se njime ne ugrožava bitni sadržaj prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, stavljanje na raspolaganje javnosti podataka o kojima je riječ u glavnom postupku ipak i u svakom slučaju predstavlja ozbiljno zadiranje u ta prava (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 44. i 54.).

74 S druge strane, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 50. do 52. svojeg mišljenja, valja utvrditi da se ciljevi koje je Latvijski parlament istaknuo pred sudom koji je uputio zahtjev kako bi opravdao mjeru predviđenu nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku i na koje se podsjeća u točki 49. ove presude mogu kvalificirati kao ciljevi od općeg interesa koje priznaje Unija. Međutim, valja ispitati poštuje li nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku zahtjeve prikladnosti i nužnosti te zahtjev koji se odnosi na proporcionalnost te mjere u odnosu na ciljeve koji se žele postići, u smislu točke 61. ove presude.

75 Kad je riječ o cilju od općeg interesa koji se sastoji od osiguranja transparentnog poslovnog okruženja radi zaštite interesa trećih osoba, valja istaknuti da se čini da on u biti odgovara cilju koji se nastoji postići usklađivanjem nacionalnih odredbi provedenim u članku 14. točki (d) Direktive 2017/1132, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 7. i 8.

76 Međutim, kao što to proizlazi iz točke 46. ove presude, ne čini se da je objava podataka koji se odnose na sve dioničare dioničkog društva i osobito na njegove manjinske dioničare korisna s obzirom na taj cilj. Slijedom toga, nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne čini se ni prikladnim ni nužnim za postizanje navedenog cilja i stoga ne može opravdati ozbiljno zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje iz točke 73. ove presude.

77 Što se tiče cilja od općeg interesa koji se sastoji od sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma te širenja oružja za masovno uništenje, valja utvrditi da je pristup javnosti predmetnim podacima prikladan da doprinese ostvarenju tog cilja zbog toga što javnost tog pristupa i povećana transparentnost koja iz toga proizlazi doprinose uspostavi okruženja za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u takve svrhe (vidjeti u tom smislu presudu u predmetu Luxembourg Business Registers, t. 67.).

78 Međutim, za takav se pristup ne može smatrati da je nužan ako se taj cilj može razumno na jednako učinkovit način postići drugim sredstvima kojima se manje zadire u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2024., Bezirkshauptmannschaft Landeck (Pokušaj pristupa osobnim podacima pohranjenima na mobilnom telefonu), C‑548/21, EU:C:2024:830, t. 87.).

79 Naime, borba protiv pranja novca i financiranja terorizma ponajprije je dužnost javnih tijela i subjekata, kao što su kreditne i financijske institucije, kojima su, zbog njihovih aktivnosti, nametnute posebne obveze u tom području (presuda Luxembourg Business Registers, t. 83.), poput onih koje proizlaze, među ostalim, iz članaka 11. i 13. Direktive 2015/849.

80 U vezi s tim valja primijetiti da se člankom 30. stavkom 5. Direktive 2015/849, čiji tekst proizlazi iz članka 74. točke 1. Direktive 2024/1640, predviđa da države članice moraju osigurati da su informacije o stvarnom vlasništvu, u smislu te odredbe, u svim slučajevima dostupne, među ostalim, „svakoj osobi ili organizaciji koja može dokazati legitiman interes”, a ne javnosti u cjelini.

81 U tom pogledu također valja pojasniti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, propisom kojim se u svrhe postizanja cilja navedenog u točki 77. ove presude pristup osobnim podacima odobrava pripadnicima javnosti koji mogu dokazati legitiman interes, načelno može ograničiti zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje na ono što je strogo nužno (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2026., Across Fiduciaria i dr., C‑684/24 i C‑685/24, EU:C:2026:410, t. 106.).

82 U ovom slučaju, kad je riječ o manjinskim dioničarima koji nemaju svojstvo stvarnih vlasnika društva u kojem imaju dio temeljnog kapitala, ne čini se dakle, još i više, strogo nužnim da osobni podaci poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku budu dostupni svakoj osobi a da ona pritom ne mora dokazati legitiman interes.

83 U vezi s tim, iako sud koji je uputio zahtjev navodi da bi nacionalni sudski registar, koji je voditelj obrade, mogao ne biti u mogućnosti ispitati ima li svaka osoba koja traži informacije uistinu legitiman interes za pristup predmetnim osobnim podacima, valja podsjetiti na to da moguće praktične poteškoće povezane s provjerom postojanja legitimnog interesa ne mogu dokazati nužnost zadiranja u temeljna prava zajamčena Poveljom (vidjeti po analogiji presude od 26. rujna 2000., Komisija/Austrija, C‑205/98, EU:C:2000:493, t. 78. i navedenu sudsku praksu i od 27. studenoga 2008., Papillon, C‑418/07, EU:C:2008:659, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

84 Kada je riječ o uravnoteženom odvagivanju između, s jedne strane, zadanog cilja od općeg interesa i, s druge strane, temeljnih prava o kojima je riječ, valja dodati da, iako borba protiv pranja novca i financiranja terorizma te širenja oružja za masovno uništenje može općenito opravdati zadiranje, čak i ozbiljno, u ta prava (vidjeti u tom smislu presudu Luxembourg Business Registers, t. 58. i 59.), taj cilj u ovom slučaju ne može prevagnuti nad navedenim pravima, s obzirom na prirodu i ozbiljnost zadiranja utvrđenog u točki 73. ove presude.

85 U vezi s tim osim toga valja istaknuti da nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku nije popraćen dostatnim jamstvima koja bi omogućila učinkovitu zaštitu ispitanika od rizika zlouporabe, u smislu sudske prakse iz točke 63. ove presude. Naime, njihovi su osobni podaci dostupni na internetu i skupno ih može prenijeti, među ostalim, svaki neidentificirani korisnik, što povećava takve rizike.

86 Slijedom toga, nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne čini se ni nužnim ni proporcionalnim u odnosu na cilj o kojem je riječ, u smislu točke 61. ove presude.

87 Naposljetku, kad je riječ o cilju u općem interesu koji se sastoji od pružanja informacija potrebnih za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Unije, nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku također može pridonijeti njegovu ostvarenju. Naime, valja utvrditi da povećana transparentnost koja proizlazi iz tog propisa može olakšati tu provedbu.

88 Ipak, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 60. i 61. svojega mišljenja, čini se da javni pristup podacima o kojima je riječ u glavnom postupku nije strogo nužan u tu svrhu jer se čini da su dostupna sredstva kojima se manje zadire u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje.

89 Kao što je to Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, takvo sredstvo kojim se manje zadire moglo bi uključivati, među ostalim, ograničavanje obveze objave samo na podatke o osobama koje se nalaze na popisima sankcija i omogućavanje pristupa podacima koji se odnose na dioničare koji se ne nalaze na tim popisima samo osobama koje u tom pogledu mogu opravdati legitiman interes.

90 Usto, zbog istih razloga poput onih navedenih u točkama 84. i 85. ove presude, cilj od općeg interesa koji se želi postići u ovom slučaju ne može prevagnuti nad temeljnim pravima o kojima je riječ, a nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne sadržava dovoljna jamstva koja bi omogućila učinkovitu zaštitu ispitanika od rizika zlouporabe.

91 Stoga se nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne čini ni nužnim ni proporcionalnim u odnosu na cilj o kojem je riječ, u smislu točke 61. ove presude.

92 Slijedom toga, s obzirom na prethodna razmatranja, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članke 5. i 6. OUZP‑a, u vezi s člancima 7. i 8. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se nalaže stavljanje na raspolaganje javnosti osobnih podataka uključujući manjinske dioničare, koji se odnose na identitet svakog od tih dioničara, njegove podatke za kontakt, kategoriju, broj i nominalnu vrijednost dionica koje ima kao i broj glasova povezanih s tim dionicama, radi osiguranja transparentnog poslovnog okruženja kako bi se zaštitili interesi trećih osoba, spriječilo pranje novca i financiranje terorizma, širenje oružja za masovno uništenje te pružile informacije potrebne za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Unije, kada pristup tim podacima ne ovisi o ispunjenju nijednog uvjeta poput, među ostalim, dokazivanja legitimnog interesa.

Troškovi

93 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

1. Članak 14. točku (d) Direktive (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o određenim aspektima prava društava, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/1151 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019., treba tumačiti na način da se njime ne zahtijeva objava informacija koje se odnose na sve dioničare trgovačkih društava iz te odredbe, uključujući manjinske dioničare takvih društava.

2. Članke 5. i 6. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), u vezi s člancima 7. i 8. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se nalaže stavljanje na raspolaganje javnosti osobnih podataka uključujući manjinske dioničare, koji se odnose na identitet svakog od tih dioničara, njegove podatke za kontakt, kategoriju, broj i nominalnu vrijednost dionica koje ima kao i broj glasova povezanih s tim dionicama, radi osiguranja transparentnog poslovnog okruženja kako bi se zaštitili interesi trećih osoba, spriječilo pranje novca i financiranje terorizma, širenje oružja za masovno uništenje te pružile informacije potrebne za provedbu nacionalnih i međunarodnih sankcija te sankcija Europske unije, kada pristup tim podacima ne ovisi o ispunjenju nijednog uvjeta poput, među ostalim, dokazivanja legitimnog interesa.

Potpisi

* Jezik postupka: latvijski

i Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.